mona69

numerološki gledajući, broj 11 slovi kao nesretan broj. nisam netko tko slijepo vjeruje u ove stvari. ali me u neku ruku zabavljaju. iako ovo što ću sada pisati nije nimalo zabavno, već...kazuje kako je 11 nesretna znamenka.

2009 godina počela je vrlo ružnom dijagnozom moje prijateljice (zvat ću je ana. 27god) - akutna leukemija. osim što je ona netko iz mog najužeg društva, također je i starija sestra naše vjenčane kume (zvat ću je ena).

samo nekoliko dana kasnije, curi iz šireg kruga društva također je dijagnosticirana bolest - multipla skleroza (tina. 22 god).

u proljeće je moj tata često boravio kod doktora. osim što već godinama kontrolira prostatu, sada ga je počeo mučiti i tlak. dobio je i tablete koje mora svakodnevno uzimati. veliki je plašljivac, te mjeri tlak po 3-4 puta dnevno, s time da se sav uzbudi dok ga mjeri pa mu je nepotrebno viši nego što treba biti.

sredinom 4.mjeseca je moj suprug ostao bez posla. ima završen fakultet, 2 i pol godine iskustva u velikoj telekomunikacijskoj firmi (da sada ne reklamiram kojoj) - sada je na burzi i od onda traži novi posao, no jedva da ga pozovu na intervju. ne znam ko je tu više "kriv" - on sam ili naša država skupa sa ovom općom krizom tj. recesijom.

krajem 5.mj, početkom 6. prijateljica (zvat ću je mia, 28.god) imala je srčani udar. nađen je "ožiljak" gdje je ugrušak bio. srećom pa se sve riješilo tabletama koje razrijeđuju krv. te uz to mora izbjegavati hranu bogatu vitaminima. osim što je bila u bolnici, mora svaki tjedan-dva ići na kontrole.

u 6.mj mi je zabilježen gestacijski dijabetes. upućena sam na bolničko liječenje, te da mi naprave tzv. gluk profil. kod zaprimanja u bolnicu, prilikom svih onih kontrola koje rade trudnicama, otkrivene su mi i kntrakcije te su mi rekli da imam prijevremeni prijeteći porod. odmah sam dobila infuziju (tokoliza) u ruku i rečeno mi je da moram strogo mirovati u bolnici slijedećih 7 tjedana. tako je i bilo.

početkom 7.mj, gore spomenuta ena, je izgubila dijete u 3.mjesecu trudnoće. nema tih riječi koje bi utješilo bilo koju normalnu osobu. osobno sam to jako teško podnjela...mogu si samo zamisliti kako je tek onda bilo njima...

11.9.u 11h sam rodila (opet sve u znaku 11) - bebi je, citiram pedijatricu, i sve i ništa. osim žutice koju smo (iz)liječili doma uz prozor, imamo slijedeću situaciju: zastoj u razvoju (2 tjedna), srčana mana (koja se mora kontrolirati), fleksijske kontrakture na svim prstima ruke (zadebljanje srednjih zglobova, zbog kojih ne može izravnati prste/otvoriti šaku), uz jako zakrivljenje kažiprsta (preklapa srednji prst), izčašeni kukovi zbog kojih je 6 tjedana bio u pavlikovim remenčićima, te povišeni (hiper) tonus mišića zbog kojeg moramo svaki tjedan u klaićevu bolnicu na fizioterapiju. uz sve to upućeni smo na ultrazvuk mozga i genetičaru da se vidi razlog tih krivih prstiju, te mišićnog tonusa. moglo bi biti...da, i svašta i ništa. više o tome kada napravimo te preglede i testove.

u 11.mj je nakon godine i nešto borbe sa rakom grla umro stric mog supruga. za sobom je ostavio suprugu i 2 sina.

jučer (dakle 1.12.) je moj tata završio u bolnici na kardiologiji zbog bolova u prsima i visokog tlaka. napravljen mu je uzv srca (kažu sve ok), radili su mu snimanje srca pod opterečenjem (ono kad vozi bicikl) - kažu isto da je sve ok. te su mu još radili i snimanje sondom po arteriji (ne znam stručni naziv), te i za to kažu da je sve ok osim jednog malo suženog "kanalića" što ne predstavlja ništa za zabrinjavati se.

sad sam stala, gledam i razmišljam ima li još nečega čega se ne mogu sjetiti...hm, nije li i ovo apsolutno previše loših događaja za jednu godinu????

čitajući novine, članke na internetu, slušajući priče oko sebe svjedoci smo raznih priča koje nas šokiraju, zaintegriraju, rastuže - izazovu razne emocionalne reakcije. česta pomisao je "to se događa nekome drugome, a ne meni". neki dan naišla sam na priču kako je žena rodila dvojajčane blizance. krvnim pretragama otkriveno je da su si djeca zapravo polubraća. svako ima drugačijeg oca. šanse za to su minimalne - ne navode se postoci, ali daj zamisli. u tom kratkom roku plodnih dana (pa čak i trenutaka) imaš dva partnera i s oboje napraviš po jedno djete. o promiskuitetu ne bi sada...
zatim, tu je uvijek poznata činjenica o romskoj zajednici. žive po svojm tradicijama, pravilima, običajima. što više djece, to su "bogatiji". kažu, djeca su najveća sreća i blago. ali i dječji doplatak! često se prisjetim one Knjazove emisije kada je Severina bila u jednoj takvoj obitelji sa 17ero djece - "ja ne radim, muž nezaposlen, ali se snalazi. primamo dječji doplatak" rekla je Hanča.
a onda krene kriza, recesija na svjetskoj razini, pa se tako sjati i na našu državu. sad, koliko je to umjetno izazvano, a koliko je opravdano...ostaviti ću to onim pravim ekonomskim analitičarima. iako završih taj faks (no ne i smjer), ne smatram se baš stručnjakom.
spojila bi sada ove dvije teme u jednu - na primjeru koji se događa i nama. djeca + financijska sigurnost. taman kad smo krenuli u renoviranje kuće, potrošivši (skoro) svu ušteđevinu, iznenadile su nas dvije informacije. prva je da sam trudna (dobro, iznenađenje nije bilo baš neočekivano), a druga je što je S. izgubio posao. razlog - kombinacija različitih faktora (singergija u firmi, istekao mu ugovor na određeno, kriza je...). iako je "mirišalo" na tu mogućnost, svejedno nije izgledalo da će se baš sada dogoditi. kada najmanje treba. ali dobro. tj. nije dobro! ne bi ulazila u previše detalja, ali,...biti u onom malom postotku akademski obrazovanih ljudi i završiti na burzi...tužno...
sada, u ovakvim vremenima (kriznim, ne?) nitko ne traži radnu snagu već iskorištava postojeću ili riješava viškove otkazima ili smanjuje plaću sa svakom slijedećom...NE, to se ne događa nekome drugome, već nama.

konačno je počelo razdoblje kada se planiraju, događaju i obznanjuju trudnoće unutar najužeg kruga društva. a i šireg naravno.

skoro sam započela rečenicu "ne tako davno dok smo bili u tinejdžerskim godinama, strahovali smo od te mogućnosti..."
no, shvatih da je to bilo prije 10 (i više) godina, pa ovo "ne tako davno" postaje besmislica.

jučer je bilo 13 godina što smo S. i ja zajedno. od toga smo u braku godinu i pol (dan manje/više). iako su nas odavno ispitivali kada ćemo imati dijete, nismo na tome radili do Božića 2008. zapravo kako smo slavili godišnjicu braka, tako smo se i bacili na posao. uspjelo je od prve. s obzirom na genetske predispozcije mame i baka, nisam očekivala to tako brzo. ali nam je jako jako drago. reći tu vijest našim starcima nije bio preveliki problem. naravno, sve je super ispalo jer uopće to nisu očekivali...bar ne u tom trenu. sve prolazi by the book, eto 21. tjedan. dobila 6 kg, povraćala nisam uopće, nešto malo sam bila pospana i gadila mi se neka salama. ništa posebno. prema ultrazvuku, od prije koji dan, vidljivo je da se radi o dečku. sretni smo isto onoliko kao što bi bili da smo čuli da je curica. glavno da je zdravo, normalno i da sve ide svojim prirodnim tokom.

na žalost ovo dolje navedeno se neće ostvariti ovako brzo kao što sam navela